Preduzetnik Matvej Kuznjecov
i njegovi ambiciozni poduhvati
Fabriku porcelana Dulevo osnovao je 1832 trgovac Terenty Kuznetsov, na prostranom slobodnom zemljištu kraj malog sela Dulevo, udaljenog stotinak kilometara od Moskve. Terenti je bio član porodice Kuznjecov čije je ime neraskidivo povezano sa istorijom porcelana u Rusiji. Fabrika Dulevo je ostvarila najveći prosperitet kada je na njenom čelu bio unuk osnivača, Matvey Kuznetsov (1846 – 1911), počevši od 1864. godine. Pronicljiv biznismen, brilijantih ideja, neiscrpne energije, i nesvakidašnje upornosti u sprovođenju svih svojih ambicoznih planova u delo, Matvej Kuznjecov je od malena bio školovan za preuzimanje porodičnog posla. On je ujedno bio i najuspešniji član preduzimljive dinastije Kuznjecov. Njegov cilj je bio da ostvari monopol u proizvodnji predmeta od keramike i porcelana, tako da je neumorno otvarao nove fabrike i otkupljivao već postojeće od prvobitnih vlasnika. Matvej Kuznjecov je posedovao 18 fabrika širom Rusije, u oblasti Tver, u Krakovu, Novgorodu, Rigi i drugim mestima, pri čemu je fabrika Dulevo bila najveća i najuspešnija od svih, sa 2300 zaposlenih radnika na prelazu iz 19. u 20. vek. Kada je 1862. godine proradila železnička pruga na relaciji Moskva - Nižnji Novgorod, koja je prolazila i pored fabrike Dulevo, ona je dodatno profitirala jer je znatno olakšan transport njenih proizvoda.
Nekoliko faktora bilo je ključno za ovako zavidan uspeh fabrike Dulevo. Specijalni tretman gline i poseban preiod godine za prikupljanje treseta koji je služio kao gorivo za peći u kojima su se pekli predmeti od porcelana, bili su među tajnama fabrike Dulevo. Naime pre upotrbe za modelovanje predmeta od pocelana, glina se ostavljala da odstoji godinu dana u podrumima fabrike. Ovaj proces se zvao „letovanje“ od ruske reči „leto“ sa značenjem „godina“. Kvalitet goriva je takođe bio vrlo važan, tako da se treset prikupljao samo do 20. jula kako bi bio dobro osušen do trenutka kada se upotrebljavao za potpalu peći.

Strana iz Albuma učesnika na Velikoj ruskoj izložbi industrije i umetnosti, održane 1896. godine u Njižni Novgorodu, posvećena Matveju Kuznjecovu
Nije se štedelo na primeni najnaprednije tehnologije, uvozu mašina iz inostranstva i uvođenju novih tehnika izrade i dekoracije predmeta. Tako je na primer početkom 20. veka u fabrici bila instalirana francuska mašina za oblikovanje šoljica od porcelana. A od kraja 19. vaka primenjivana je evropska tehnika štampanja dekoracije na pocelanu pomoću preslikača, tzv „transfer printing".
U fabrici su bili angažovani samo najbolji među majstorima različitih specijalnosti. Međutim od najvećeg značaja bio je preduzetnički duh Matveja Kuznjecova. Njegova ideja vodilja bila je da Dulevo porcelan mora biti prisutan u svakom domaćinstvu u Rusiji. On nije želeo da se ograniči samo na klijentelu iz privilegovanih krugova plemića i dobrostojeće buržoazije, on je želeo da među svojim muštrijama ima i pripadnike skromnijih društvenih slojeva radnika i seljaka, čime bi u ogromnoj meri uvećao svoje tržište. Sledeći genijalni potez bio je prilagođavanje izgleda proizvoda toj drugoj vrsti klijentele, jer prefinjena i minuciozna dekorcija na koju je navikla visoka buržoazija ugledajući se na ukus aristokratije, nije bila primerena za obična domaćinstva širom Rusije.
Seljanka Agafija i njena šara „Agaška“
specijalnost Dulevo fabrike
Tako Matvej Kuznjecov tokom 40ih i 50ih godina 19. veka zapošljava u svojoj Dulevo fabrici veliki broj nadarenih seoskih žena, sa zadatkom da slikaju dekoraciju na predmetima od porcelana. One su uvek slikale isti motiv i bile su u stanju da ga izvedu sa lakoćom, sigurnošću i elegancijom, u svega nekoliko slobodnih poteza širokom četkicom, bojom nanetom u tankom, gotovo prozračnom sloju, i bez ikakvog nastojanja da se prikažu detalji. To su bili motivi krupnih ružičastih cvetova ruže. Mnoge od ovih žena su se zvale Agafija (Агафья), to je tada bilo najčešće ime seljanki na tom području, pa je šara koju su one slikale nazvana „Agaška“. One su ovu veštinu učile jedna od druge, i prenosile su je sa kolena na koleno, jer su u fabrici često počinjale da rade još kao devojčice od 7 godina uz svoje majke. Čak postoji podatak da je ovu šaru osmislila konkretna osoba po imenu Agafija Stepanovna Kustareva, koja je radila u fabrici Dulevo polovinom 19. veka. U svakom slučaju šara „Agaška“ je posedovala svu prostodušnu maštovitost, dopadljivu naivnost i iskonsku vedrinu ruske folklorne umetnosti, i brzo je postala omiljeni dekorativni motiv na Dulevo porcelanu, doprinoseći tome da je svako domaćinstvo u Rusiji koje je držalo do sebe posedovalo servis od Dulevo porcelana. Šara „Agaška“ je kao zaštitini znak fabrike, ostala u upotrebi sve do današnjih dana.

Šara „Agaška“ na posudi s početka 20. veka
Novi uspon u novo doba
fabrika Dulevo nakon Oktobarske revolucije
Turbulentne istorijske okolnosti nisu mimoišle ni fabriku Dulevo i ona je bila nacionalizovana 1918. godine. Propagandni porcelan, kao fenomen u oblasti primenjenih umetnosti, aktuelan tokom prvih godina postojanja nove države - Sovjetskog Saveza, proizvodio se i u fabrici Dulevo. Međutim 30ih godina 20. veka došlo je vreme kada je politiku i direktnu propagandu u umetnosti trebalo zameniti novim likovnim izrazom, koji bi odražavao svu nadmoćnu kreativnost, polet i vitalnost umetnosti države u kojoj je uspostavljen nov društveni poredak. Tada u fabriku Dulevo stupa jedna od najmarkantnijih ličnosti u istoriji porcelana iz sovjetskog perioda. Bio je to Petar Vasiljevič Leonov (Pyotr Vasilievich Leonov, 1910 – 1982), po obrazovanju arhitekta, u tom trenutku mladić od 22 godine, kojeg je na čelo umetničkog ateljea fabrike Dulevo postavila Umetnička sekcija Centralnog komiteta boljševičke komunističke partije, i koji je preplašenim starijim radnicima više ličio na pripadnika tajne policije u crnom kožnom mantilu, sa svojim užarenim i prodornim pogledom, nego na majstora koji je u stanju da radi sa fragilnim i delikatnim materijalom poput porcelana. Međutim od 1931 kada je Leonov stupio na dužnost glavnog umetnika u fabrici Dulevo, otpočinje njeno novo uspešno razdoblje, a da najveća fabrika porcelana u Rusiji ostane na visini zadatka, starao se upravo sam Leonov koji je na toj poziciji ostao sve do svoje smrti 1982. godine.
Leonovljeva kreativnost je bila eksplozivna i smela, a podsticala ju je svest o tome da je njegov primarni zadatak da osmisli suštinski rusku nacionalnu umetnost. Zbog toga je on inspiraciju tražio u ruskoj folklornoj - naivnoj umetnosti, tekstilnim rukotvorinama i etnografskim predmetima, u ruskim narodnim bajkama i prizorima iz seoskog života, unoseći u svoj rad i duh ruske avangarde. U svom stvaralaštvu je istraživao varijacije na temu omiljene šare „agaška“, pri čemu je koristio smele kombinacije sočnih i jarkih boja, što se najbolje može videti na njegovom servisu „Lepotica“ („Красавица“). To je servis kobaltno plave boje sa bujnim buketima krupnih cvetova u svetlim nijansama ljubičaste, žute i plave boje, koji su naslikani sigurnim, brzim i širokim potezima četkice u stilu čuvenih „agaški“. Ovaj servis je na Svetskoj izložbi u Parizu 1937. godine osvojio veliku zlatnu medalju, i tako postao jedna od ikona Dulevo fabrike, ali i ruske primenjene umetnosti uopšte, pojavljujući se kao deo scenografije u nekoliko značajnih ruskih filmova i serija. Servis „Lepotica“ se sa ponosom proizvodi i danas.

Servis „Lepotica“ Petra Vasiljeviča Leonova, dizajniran 1937. god.
Još dalje u avangardnom pristupu kreiranju dekorativne kompozicije na porcelanu, uz inventivno kombinovanje jarkih boja, Leonov je otišao na svom servisu „Zlatni jelen“ („Золотой олень“). Ovde je spojio gotovo nespojivo, na pozadini vatreno narandžaste boje naslikan je jelen u blistavoj pozlati. Telo jelena je izvijeno u dinamičnom pokretu, dok se propinje između vijugavih svetlo zelenih stabljika sa krupnim stilizovanim svetlo ljubičastim cvetovima sa akcentima u pozlati. Vizuelni efekat na ovom servisu je krajnje upečatljiv. Neobično živahan kolorit i dinamični dekorativni motivi koji razigrano obavijaju telo predmeta od porcelana, stvaraju utisak da će čajnik, šoljice i tanjirići, zajedno sa svojim zlatnim jelenom u skoku, poleteti sa stola postavljenog za uobičajenu popodnevnu čajanku. Za ovaj servis Leonov je osvojio zlatnu medalju na Svetskoj izložbi u Briselu 1958. godine.

Servis „Zlatni jelen“ Petra Vasiljevića Leonova, dizajniran 1957. god.
Na istoj izložbi je skulptor Aleksej Sotnikov (Alexei Sotnikov, 1904 - 1989), koji je u fabrici Dulevo bio specijalizovan za izradu figura životnja, osvojio gran pri medalju za svoju skulpturu „Soko“. To je bila figura istovremeno svedene i napete forme, od belog porcelana, koja je sublimirala svu snagu, moć i eleganciju ove ptice. U čast te značajne nagrade, od 1964. godine se na predmetima fabrike Dulevo koristi oznaka u obliku kontura figure „Sokola“.

Figura „Soko“ Alekseja Sotnikova

Različite oznake fabrike Dulevo koje su bile u upotrebi nakon Oktobarske revolucije 1918. godine. Poslednja je oznaka u obliku sokola uvedena pošto je figura "Soko" skulptora Alekseja Sotnikova osvojila gran pri medalju na Svetskoj izložbi u Briselu 1958. godine.
Fabrika Dulevo danas
Nakon raspada Sovjetskog Saveza i godina stagniranja, fabrika Dulevo je privatizovana 2012. Tada je poduzet temeljan i sveobuhvatan proces obnove i modernizacije, tako da je fabrika Dulevo uspela da povrati svoj status najvećeg proizvođača visoko kvalitetnih predmeta od porcelana u Rusiji.
Commentaires